Kako je (ne)majka završila porodiljni, a Sale upisao dijete u vrtić

Comfort ili Tom Ford
Nije naravno ovo prvi put da se vraćam na posao, ali ovaj put me guši kao kad na put ideš last minute charterom i znaš da te očekuju takve turbulencije da poželiš da nisi bila škrta i da si putovanje rezervirala na vrijeme. Cijeli porodiljni jedva sam čekala da dođe taj dan, da se vratim u civilizaciju, da gledam u mailove umjesto u Maksima i ribicu, da mirišem na Tom Ford, a ne na pelene i vlažne maramice, da cice služe grudnjaku i pohrani, a ne bebi i dohrani… Brdo je tu i nekih drugih #jedvačekanja, no što je taj dan bliže, to ja dramim više od mladenke pred svadbu. Je li to do “sina” ili godina, ne znam, no znam da nikad takva bila nisam. Dapače, ti majčinski instinkti i prioriteti koji ženama obično dođu prirodno, kod mene su nekada prije bili kao brkovi ili sijede- znaš da ćeš ih jednom imati, ali još uvijek nisu tu jer si mlada. I onda dođeš tako u neke godine, a nije ti se dolazilo, pa shvatiš da si u glavi odrasla i promijenila te iste prioritete. Međutim, i dalje znaš da si u realnom svijetu i da ako želiš mirisati na Tom Ford, moraš ići na posao. No, da bi ti mogla na posao, dijete mora u vrtić.

Sale i birokracija
Tu nastupa građanin XY. Nazvat ćemo ga Sale. Sale sam možda ja, možda ti, možda tvoj susjed, ali zasigurno svi mi imamo bar jednog Saleta u životu. Sale je kralj i dobričina, zabavan, poslovno korektan, no za njega birokracija ne postoji. Sale zna znanje i Sale zna ljude. Ljudima je ta činjenica uglavnom iritantna i kada se radi o vezama Saleta nitko ne voli. No svi ti “nitko” bi vrlo rado Saleta zatražili uslugu ako im jednog dana zatreba.

Svake godine pri upisu djeteta u vrtić brižno sakupljaš papire kao cvjetiće za herbarij. Ali to na kraju sve dođe na isto pošto oboje završi pohranjeno u knjigama ili u smeću, ovisno o uspjehu. A uspjeh ovisi o Saletu koji također želi upisati dijete u vrtić. Tko god je pomislio da je Sale Papi, nije. Mogao bi biti, no Papi vrlo dobro zna da bih ja radije gledala Maksima i ribicu još koju godinu nego nešto dobila nezasluženo. U hipotetskoj situaciji ja bih bila tu da mu oko toga pijem krv na slamčicu, a on da kupuje slamčice. A kad smo već kod kupovine i Papija, Mila je u vrtiću neki dan na temu “zanimanje roditelja” izjavila kako njezin tata radi krafne i prodaje sladolede, a mama jednostavno ništa. Papi krafne i sladolede zna jedino pojest’, a ja od “nerada” na kraju balade radim sve. To je onaj dio čarobnog boravka kod kuće za vrijeme porodiljnog, koji te satre, a vidljiv je manje od sunca ovih dana.

Slika by Pepper atelier

Nerad ili nered
Ova godina s Francom toliko mi je brzo proletjela da uopće nisam svjesna da za mjesec dana gospodin čovjek slavi rođendan, krstitke i kreće u vrtić. Ako bog da (i Sale naravno). Nekad bi sve slavili zasebno, no energija je predragocjena stvar ako imate troje djece. Što će tko misliti o tome iskreno mi je svejedno jer etikete se mamama ionako u zadnje vrijeme dijele kao letci za aktivnosti na početku školske godine. Kod aktivnosti i prehrane vodim se istom politikom. Jednom se živi, pa neka se valjaju po pijesku kao gice u blatu, skaču po lokvama kao ja preko igračaka, u park nosim Lupilu bio kekse jer su fini i meni (voće neka jedu doma ili kod bake), ne steriliziram ih svaki put kad dodirnu mačku, psa ili tobogan, kupovna kašica mi nije strana, a od proizvoda na paru koristim jedino peglu za kosu. Nekima sam #nemajka, nekima #supermama, no svojima sam najdraža. Svatko za svoje dijete zna najbolje i ako netko radi suprotno, potpuno mi je u redu. To ne znači da smo ja i neka druga bolje ili gore već samo da smo sve različite.

Slika by Pepper atelier

“Elitni stanovnici” protiv princeze
A moj povratak u odrasli život u rujnu- veselim se, no kao što sam na početku spomenula- charter veselje je to, kiselo slatki umak u Mc Donaldsu, puc puc žvake i kiseli krastavci. Svi osjećaji pomiješani u jednom, no napokon ću opet biti “princeza”. To je onda kada se obučem i našminkam pa Mila pita: Hoćeš li i sutra biti princeza? Nope sine, kad fasada padne u ponoć, opet sam Pepeljuga. Šminku, frizuru i posao zamijeniš trenirkom, krpom i kuhinjom. Imaš “elitne stanovnike”, a domet intelektualnog sadržaja su ti vijesti u osam. Za one koji žele znati više– elitni stanovnici su look koji najbolje opisuje mene na porodiljnom. To je onaj masni zalizani rep koji izgleda kao da bube žive unutra. No, ako se središ, možeš ih zvati elitni stanovnici i svijet je odmah ljepši.

A da bi nam svijet stalno bio ljepši, prestanimo se opterećivati (stanjem u tuđem dvorištu), uvijek nešto čekati (kao na primjer Sale vrtić, a ja ostatak porodiljnog) i možda ćemo na kraju imati više vremena za uživanje, a nadam se manje za komentiranje.

¡Hasta pronto y besos!

Published by

latinoamericanaana

Latinoamericana nisam. Ali Ana može. To mi je ime. Od latino imam samo muža-Papija. Ja sam vam neki čudan spoj opuštenosti i control freaka, pa uglavnom više bitki vodim sama sa sobom nego s obavezama i obitelji. Skoro sve u svom životu dijelim na neodgodivo i na “neće svijet propasti”. Najbolje funkcioniram pod pritiskom. Ta samonametnuta disciplina i red koji su došli s djecom doveli su me do najvećih postignuća u životu, bilo privatno ili poslovno. Jer, da nemam djecu, vjerojatno bih i dalje gledala 5. sezonu neke serije i pizzu smatrala toplim obrokom. Ako ste stekli dojam da sam avion, fit, smiješna i organizirana...zadržite ga! Nije točan, ali pomoći će da se čitamo i pratimo dalje!🤷‍♀️😂✌

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s